Sredinom svibnja dobile smo obavijest da smo, od nekoliko prijavljenih, izabrane za odrađivanje stručne prakse u knjižnici Franjevačkog samostana u Mostaru te smo se 2. kolovoza spakirale i krenule na put. U Mostar smo, nakon vrlo zanimljivog putovanja, stigle oko pola osam ujutro. Po nas je došao fra Ante Marić, jedan od knjižničara s kojim smo provodile dobar dio vremena u Mostaru. Nakon upoznavanja, odveo nas je u Internat školskih sestara Franjevki, kako bi se smjestile. Upoznale smo časnu sestru Lucijanu koja nas je najsrdačnije dočekala, bez obzira što smo je prekinuli u doručku, i odvela u naše sobe. Kada smo ostavile stvari, fra Ante nas je poveo u kratki obilazak našeg budućeg ‘radnog’ prostora. Obišli smo okolinu samostana i crkve sv. Petra i Pavla usput slušajući kratku povijest njihove izgradnje i obnove.
Ušavši u samostan uslijedio je naš veliki uzdah i izraz divljenja! Stale smo otvorenih usta, širom otvorenih očiju i bez ijedne misli i riječi ‘snimale’ smo okolinu u kojoj se nalazimo. Još uvijek nema dovoljno riječi da se opiše ljepota, prekrasna priroda, biljke i zelenilo te sami zidovi i cijeli klaustar samostana – a nismo bile ni svjesne što nas tek čeka kada uđemo. Prošavši kroz tri strane samostana, došli smo i do crkve koja nas je također oborila s nogu. Nekoliko trenutaka kasnije, u prekrasno uređenoj knjižnici, dočekala nas je, ni manje ni više nego ‘duša’ knjižnice – naša mentorica Zdravka Šilić. Od nje smo kroz dva tjedna uz praksu naučile bezbroj stvari koje su potrebne da bi uspješno obavljale posao knjižničara.
Svaki dan od 8 do 16 sati, pokušavale smo biti vrijedne i marljive u obavljanju svih zadanih poslova. Najviše smo, vjerovali ili ne, voljele obavljati poslove katalogizacije u programu BiblioNET, koji je u usporedbi s Crolistom, neka se nitko ne uvrijedi, MRAK! Osim katalogiziranja, pakirale smo knjige koje su se odvozile u spremište, odvajale duplikate knjiga te unosile primjerke, dodjeljivale UDK brojeve i signaturu, savladale tehniku rukovanja ‘kliznim’ policama za knjige, koje su nas, usput rečeno, oborile s nogu najviše od svega! Nakon radnog vremena, obilazile smo grad, a fra Ante se pobrinuo da nam pokaže i druga mjesta u okolici Mostara. Poveo nas je na brdo Humac da bacimo pogled na cijeli grad, posjetili Međugorje, Široki Brijeg i Gorance gdje, iz vlastitog iskustva možemo reći, prave najbolje palačinke u okolici.
Ta dva tjedna su, na našu veliku žalost, uz rad i ugodno društvo, protekao munjevito brzo te na kraju svega možemo samo reći da se, uz najbolju volju, riječima ne može opisati nešto o čemu bez prestanka možeš pričati danima, a da opet ne uspiješ ispričati sve lijepe, zanimljive, vrlo poučne i urnebesno smiješne događaje, da ne opišeš druženja s predivnim ljudima koji su nas okruživali i sve ono što smo naučile kroz dva tjedna.
Od srca im svima zahvaljujemo na svoj toplini i srdačnosti (kuharicama koje su nas preeedobro hranile, društvu za ručkom – gđi. Ankici i g. Nikoli, svim fratrima i časnim sestrama), mentorici Zdravki, koja nas je, uz beskrajno strpljenje, naučila stvarima koje ne možeš naučiti slušajući predavanja, koja je bila uvijek dobro raspoložena i vedra te je tu vedrinu širila i na nas i što se uvijek brinula da se ne naradimo previše! J A posebno hvala fra Anti, izuzetnoj osobi koja toliko zrači pozitivnom energijom i u čijem se društvu uvijek osjećaš neopisivo raspoloženo, što se uvijek brinuo da nismo gladne i da nam nije dosadno, što nas je obrazovao i zabavljao raznim pričama i događajima i što je naš boravak u Mostaru učinio doista nezaboravnim i prekrasnim!
(Tekst napisale Katarina Paulić i Tajana Šimošić)
