Ukratko ću iznijeti svoje iskustvo koje sam doživio na studijskom boravku u Istanbulu od veljače do srpnja 2014. godine. Kada bi se lepeza motiva odlaska u Istanbul trebala svesti na zajednički nazivnik u vidu jednog pojma, najprikladnija riječ u tom slučaju svakako bi bila znatiželja. Što oni uče? Na koji način im pristupaju profesori? Kakva su im predavanja? Kakvo je ispitivanje znanja, te, naposljetku, kakvi su ljudi i kultura u odnosu na našu – samo su neka od pitanja koja su me zaintrigirala, te mi time otvorila vrata za nove doživljaje i iskustva, kojih je bilo pregršt. Pa da krenemo redom.
Akademski doživljaji
Oni jako cijene svoju povijest, pa sam tako čak i u kolegijima informacijskih znanosti primijetio da postoji više predmeta koji uključuju na neki način Osmanlijske spise, te povijest i kultura Osmanlija općenito. Na tragu toga, uočio sam da se njihovo cjelokupno obrazovanje često i svodi na učenje činjenica (a la učenje povijesti), u smislu “što je što”, dok se manje pozornosti posvećuje učenju zašto je nešto takvo kakvo jest. U razgovoru s profesoricom Lale, doznao sam da su Turci itekako svjesni pomalo zastarjelog načina prijenosa znanja, pa tome nastoje stati na kraj – modernizacijom obrazovnog sustava. U jednom sam trenutku shvatio da je situacija više-manje jednaka i kod nas, u Hrvatskoj. Što se tiče izvora iz kojih uče, bila je to uglavnom literatura na turskom jeziku, ali zanimljivo, mahom prevođena djela. Stekao sam stoga dojam da Turci cijene strane stručnjake i implementiraju ih u svoj curriculum, ali i inzistiraju na svom jeziku. Njih je, naime, teže uvjeriti nego Hrvate, da je važno govoriti, pisati i čitati engleski. Oni smatraju da je turski dovoljno važan jezik, pa da Erasmus student čim dođe u Istanbul, prione na učenje jezika, i nakon mjesec dana već barata osnovnim pojmovima. Ne moram naglašavati koliko mi se ta ideja nije svidjela!
Profesori koji su mi predavali inzistirali su na vrlo formalnom oslovljavanju, pa je Gussun Hoca [čitaj: odža], bila obvezna forma oslovljavanja profesorici imenom Gussun. S druge strane, ista ta profesorica mi je znala ulaziti u osobni prostor, nerijetko tek na pet milimetara od mog lica, a što je bilo popraćeno srdačnim stiskom ruke i inim dodirima, koji su me u kombinaciji s već spomenutim, službenim oslovljavanjem, često dovodili u bunilo.
Na predavanju svatko treba pozorno slušati i pratiti što profesor ima za reći. Šaputanje i komešanje se ne tolerira, pa čak i kad, kao ja, ne razumiješ ni jednu izgovorenu riječ. Osim toga, profesor tijekom izlaganja spominje dijelove ispitne literature, pa oni pažljivi i marljivi, koji su si taj tren zapisali stranicu i paragraf o relevantnoj informaciji, imaju dobru priliku ostvariti izvrstan uspjeh na provjeri znanja. Što se ispitivanja znanja tiče, na mom odsjeku postojao je samo pisani ispit, a ocjenjivanje je bilo relativno. Moram naglasiti da sam se prvi put susreo s takvim vidom ocjenjivanja, koje sad neću detaljnije elaborirati, ali znatiželjnike upućujem na pravilnik o ocjenjivanju Filozofskog Fakulteta u Osijeku, u kojem se može pronaći više informacija na tu temu.
Doživjeti različitost
Kad sam stigao u Istanbul, nisam se mogao oteti dojmu da je to grad u pravom smislu te riječi. Velegrad prepun isprepletenih kultura, običaja, svjetonazora, vjera. Ne mogu reći da me dojam prevario, ali ono što me definitivno nije uhvatilo spremnog, jest činjenica da sam se okružio ljudima koji nisu bili toliko šaroliki. Naime, našao sam se u taboru religioznih mladih ljudi, pored kojih sam često vrlo jasno mogao metodom kontrasta vidjeti svoj dijametralno suprotan karakter, vrlo različite navike, te često oprečna uvjerenja i stavove. Neki od benignih primjera su da oni stalno piju čaj, a ja bih pio pivo; oni vole pričati o politici, ratu, avionima i tenkovima, a mene više zanima popularna glazba, koncerti, partyji i organske farme, samoodrživost ili filozofija. Posebna im je slabost nogomet, u kojem sam jedino kompetentan prosuditi koja momčad ima ljepše dresove!
I iako u srži različiti, ne mogu reći da je to bio kamen spoticanja u našem odnosu. Zaista mi nije cilj floskulama o obogaćivanju kroz različitost otkrivati toplu vodu, međutim moram priznati da čovjek, htio-ne htio, u takvim okolnostima, dobije priliku razumjeti različitost, što za posljedicu ima lakše pronalaženje mehanizama pomoću kojih tu različitost prihvaća, a čiji je konačan rezultat prilagodba sebe kako bi u odnosu s dotičnima izvukao najbolje što može, kako za sebe, tako i za njih. Upravo je to ono što se i meni tamo dogodilo.
(Tekst napisao Robert Janus)
